Magazin > Pismo Tamása Freia > Sicilijanska mafijaška kava
SICILIJANSKA
MAFIJAŠKA KAVA
69. LAP • Frei Tamás
NASLOV JE MALO PRETJERAN, NARAVNO. JER NA JUŽNO TALIJANSKOM OTOKU, VELIČINE KAO POLA HRVATSKE, NIJE SVE U RUKAMA MAFIJE, STATISTIČKI NIKAKO. NO IPAK VAS, DOK NAPUŠTATE TURISTIČKE LOKACIJE SICILIJE, JAKO SPOPADA TAKAV OSJEĆAJ.
Dopustite da odmah počnem s jednom karakterističnom ispoviješću, premda u njoj neće biti riječi o kavi, o njoj ćemo tek kasnije.
Kada smo stigli na katanijsku zračnu luku te sam pokušao unajmiti automobil, smjesta mi je na pamet pala omiljena omalovažavajuća rečenica o Garibaldiju jednog od mojih sjeverno talijanskih poznanika. Oni su zbog toka povijesti neprestano govorili, usredotočujući se djelomično na arapsku i afričku genetiku Sicilije, da Garibaldi nije ujedinio Italiju, već je nakon priključivanja Sicilije državi, samo dalje pomaknuo granice Afrike. Zahvaljujući Garibaldiju, ili barem tako kažu stanovnici Firence i Torina psujući sve glasnije, Afrika više ne završava na južnoj strani Sredozemnog moga, već se iz godine u godinu sve više povlači na sjever, sve se više smješta u Europu, proždire Italiju.
Za to je, naravno, bila potrebna i migracijska kriza proteklih godina s obzirom da su doseljenici iz Afrike ovaj davno započet postupak učinili bržim i spektakularnijim. Ili je to možda samo razvratnost. Ali situacija je takva kakva jest. Zanemarivanje gradova koji ne nude turističke atrakcije, njihove bijedne ulice, vreće pune smeća ostavljene kraj cesta u kilometarskim kolonama, siromaštvo, mračno srce besciljno lutajućih nezaposlenih ljudi te zapuštena bijeda doista podsjećaju one zalutale u današnju Siciliju više na Afriku, nego na Italiju, više puta i na više mjesta.
.jpg)
„
Maffia. Nem lőnek, csak kifinomultan fosztogatnak.
No vratimo se na priču sa zračne luke! Kada smo htjeli unajmiti automobil, trebali smo čekati punih sat vremena u kaotičnim okolnostima. Zaposlenici su različitih rent-a-car tvrtki, zbijeni na jednom jedinom mjestu, neshvatljivim sustavom „čerupali” putnike. Talijanski je tisak, naravno, prepun izvještaja o tome da sicilijanska mafija, takozvana COSA NOSTRA, točnije njezina „legalna” poduzeća, danas već gotovo sve na otoku drži u svojim rukama, pa tako i primjerice najam automobila. Upravo zato je sve skupo, s druge pak strane na „razmjenu” ništa ne funkcionira. Ali iskusiti nešto takvo je posve drugo od čitanja o istome.
I tako, dok na aerodromu čovjek dugo čeka ključeve automobila, još ga i neprestano tjeraju da ispunjava papire za međunarodni najam, iako je to već jednom učinio pri rezervaciji, zatim mu priopće da osiguranje koje je uzeo od nekog njemačkog osiguravajućeg društva na službenoj stranici tvrtke oni „tu” ne priznaju, da na Siciliji vrijedi samo ono osiguranje koje putnik potpiše na licu mjesta, dobro, pa što on tu može učiniti? Kada ispadne da je ono osiguranje koje oni „prihvaćaju i nude” najbolji, najskuplji i najsigurniji 3 u 1 paket vrijedan tristotinjak eura, odnosno preko 2000 kuna, kako će se izvući i za jednu jedinu ogrebotinu? Za to vrijeme tek onako uzgred s pogledom punim sažaljenja gospođa priopćuje još jedno, a to je da na Siciliji inače nije dozvoljeno parkirati na ulici jer, ako na ulici šteta zadesi vozilo ili ga kojim slučajem ukradu, tada vraški skupo osiguranje ne vrijedi ni pišljiva boba. je moguće ostaviti samo na zatvorenim i čuvanim privatnim parkiralištima, za koja nam u poslovnici prilože posebnu kartu koja pokazuje gdje se može naći takvo parkiralište u raznim gradovima (smjesta sam pomislio da je riječ o mafijaškom poduzeću, skupa s parkirališnim biznisom).
Premotajmo sad brzo unaprijed na pet dana kasnije, kada sam vratio vozilo: na posljednjem se parkiralištu na automobilu pojavila sitna dvocentimentarska ogrebotina koju ja nisam ni primijetio, bila je tako mala, ali je preuzimatelj auta točno znao gdje treba tražiti, odmah je krenuo temeljito ispitivati upravo tu točku vozila.
Razumijete, zar ne?
Znao je gdje će naći trag oštrog odvijača.
Očerupali su me za 300 eura na dobro razrađen, gladak način. Tako se zbilo. Mafija. Ne pucaju, samo profinjeno pljačkaju.
U tih nam se nekoliko dana dogodilo još nekoliko sličnih stvari tako da smo se naposljetku s neshvatljivom voljom ukrcali na avion. A zašto Sicilija dospijeva na naslovnice sve većeg broja putničkih časopisa kao europska zaboravljena škrinja s blagom? Puna čudesnih krajolika, jela, hotela i spomenika.
Istina je, naravno, i to da Siciliju posjećujemo samo i isključivo u turističke svrhe. glavna ulica Taormine, amfiteatar, agrigentski grčki hramovi, Etna, Normanska kraljevska palača Palerma i palatinska kapelica uistinu su čudesna mjesta.
Görög színház, Kr.e. 3. század
Normann királyi palota
„
U Siciliji se odvija razmjena stanovništva, i paralelno s tim propadanje kakvoće.
Ali ako ne boravimo u tim prostorima, ako primjerice ne ispijamo kavu u glavnoj ulici Taormine, tada češće vidimo zapuštene, hrđave aparate za kavu od onih koji blistaju od čistoće. Na Siciliji, za razliku od sjeverne Italije (i Hrvatske), kavu možemo dobiti za 90 eurocenti, odnosno za 6,50 kuna, ali će pola mljevene kave biti kiselkasta robusta tamno pržena s namjerom da kava ipak radije djeluje gorko, a ne kiselo.
Treba joj puno šećera, i puno mlijeka da bi se prekrio jeftini temelj, baza bijedne kave. Na ulicama Palerma s velikog dijela zgrada otpada žbuka, u više njih se ne može ni stanovati, iz njih su iselili ranije stanare. Kao da boravimo u Havani, gdje su zgrade statistički podjednako propale od zapuštenosti. Prljavština i jad posvuda, kuda ne idu turisti. A velikim dijelom otoka i ne idu.
U usporedbi s Palermom Zagreb je sjajni Pariz. Iako za razliku od Pariza za periferne dijelove Zagreba običavaju kazati da su poput Palerma. Turisti koji se s glavnih ulica hrvatskoga glavnoga grada zateknu u sporednim ulicama, ugledavši uništene, išarane zidove kuća, oronule spomenike nekadašnjih velikana drže romantičnima. Takvo što se ne može vidjeti u Parizu. Ruševne krčme i slično. Privlačna sila Zagreba je „Fading Grandeur”. Venuća veličina minulih vremena.
Pa što onda da kažemo o Siciliji?
U Siciliji se odvija razmjena stanovništva, i paralelno s tim propadanje kakvoće. Moji su firentinski poznanici običavali to govoriti (kada pljuju po Garibaldiju). To jest, događa se razmjena stanovništva.
Godišnje se desetak tisuća Sicilijanaca, što zbog nezaposlenosti, što zbog vala migranata iz Afrike, preseli u sjeverne oblasti Italije, na primjer u okolicu Milana. Stigavši iz sicilijanskog siromaštva oni su voljni raditi i za manje od sjevernjaka. Tako da se stanovnici Milana pred tim „spašavaju”. Pred tom unutarnjom migracijom južnih Talijana. Oni odlaze još sjevernije, primjerice u Njemačku, jer se tamo doimaju jeftinom radnom snagom s obzirom da su zadovoljni i s manje od Nijemaca.
Lani, 2019. godine ta razmjena talijanskog stanovništva, to kretanje, seoba Talijana unutar Italije te iz nje u inozemstvo iznosila je osamsto tisuća. 50 Sicilia Afrika Europu, Europljane, Talijane, a ponajprije Sicilijance tjera prema gore. A onda još i Kalabrežane, Apuljanine te stanovništvo Kampanije iz okolice Napulja. Južne Talijane!
I skupa s tim, nažalost, tjera prema gore i dobru talijansku kavu. Dokle se povlači granica te Italije na koju smo navikli. Kamo god došli, počevši od benzinske crpke pa sve do kavane nekog zaselka, u svakom slučaju svugdje pijemo ukusnu kavu prihvatljivog standarda.
U Siciliji pak više ne. Mafija i val migranata upropastili su i to. Razmjena stanovništva rezultira time da „pridošlice” (izraz korišten od strane talijanskog desničarskog tiska) naseljavaju napuštena, prazna mjesta Talijana. Ne samo Afrikanci i Arapi, već i stanovnici istočne Istočne Europe. Da, dvaput istočni Europljani koji – ili barem ja tako shvaćam taj izraz – „migriraju” izvan istočne granice Europske Unije u Italiju. Rusi, Ukrajinci, oni iz dijelova Kavkaza, unutrašnjosti Azije, državljani bivšeg Sovjetskog Saveza.
TAKO SE NA MOŽDA NAJLJEPŠEM MJESTU PALERMA, NA UGLU NEKAD ČUDESNOG TRGA ISPRED KATEDRALE, NALAZI KAVANA, DANAS U VLASNIŠTVU RUSA.
Nije riječ, naravno, o prljavo bogatim ruskim oligarsima. Baš naprotiv! Na tamošnjem Jelačićevom trgu, u centru grada, sada već propalom, oronulom kavanom s plastičnim namještajem koja je nekad vidjela ljepše dane upravljaju vladivostočki emigranti. U njoj radi bračni par s dvoje djece iz mjesta devet vremenskih zona udaljenijeg od nas. Pričao sam s njima o kavi na ruskom, premda nisu imali pojma o njoj. Samo su ju kuhali, puštali da vrije par sekundi pod hrđavim filterom nekog prljavog aparata. Bila je to kisela, bijedna kava. „Zagorčala” je putovanje na Siciliju..