Kada je Čiča, izgledom 80-godišnjak, glasno pozdravio „szervusztok” („pozdrav“) pod kišom koja je lijevala, bježeći ispod krova šatora, konačno sam temeljito mogao pogledati njegovo lice. Bio je etiopski čovjek, kao što sam kasnije saznao, član najveće etiopske etničke grupe oromo, jedne od više od osamdeset koliko ih ondje postoji.

​

Svjetla čađavo-crna koža, kao što je uobičajeno u „Crnoj Africi“. Etiopsko lice - bez grubih crta. Tamo nema širokih nosova i velikih, punih usta, nema kovrčave kose koju je nemoguće počešljati, kao što je to slučaj u zemljama zapadne Afrike. 

​

Etiopljani nemaju „mikrofonke“- znali su reći ljudi koji su „obišli svijeta“ ali su ostali nepristojnog govora. I Čiča je bio takav. Nekada je studirao u Budimpešti na Visokoj školi za tjelesni odgoj. Otuda mu i odlično poznavanje mađarskog. Kada se vratio kući iz Mađarske, postao je trener atletike u jednom sportskom klubu u Adis Abebi. Jer imai tamo takvih...barem je bilo prije par godina kada sam bio tamo.

​

Čiča je pio kavu sa soli. Svakih pet minuta je ustao od našeg stola, gdje smo rukama jeli kitfo, začinjeni juneći tartar, sa rupičastim kvasnim kruhom, injerom. Otišao bi u kut do čučeće gospođe koja prži kavu, da pogleda kako teče priprema. 

​

U Etiopiji u svakom malo boljem restoranu prže svježu kavu. Na drvenom ugljenu u željeznoj tepsiji, polagano, s velikom vještinom. Ako dolazi gost, upitaju ga, pije li nakon ručka kavu (tako su i nas), jer ako da, onda odmah počinju s prženjem koje traje najmanje pola sata. Raspuhuju užareni ugljen, u tavu sa drškom stavljaju odličnu zelenu kavu koja u Adis stiže najčešće iz Harara, i počinju prženje. Nakon toga, kada je gotovo, tavu nose od gosta do gosta i svako, kao da je riječ o vinu, prema sebi razmahuje dim pržene kave i glasno objavljuje svoje mišljenje.